Druga epizoda druga sezone programskog pravca #tp4 u P4 – centar za mlade i nezavisnu kulturu u subotu, 28. svibnja dovodi predstavu “Ti si prvi hrabar”, koprodukciju Umjetničke organizacije Punctum i zagrebačkog KunstTeatra. Nakon što smo prošle godine ugostili predstave “Marta i sedam strahova” Ivane Vuković i “Memorija (svijeta) je puna” Nikoline Rafaj, ovo je treća i prva ovogodišnja suradnja P4 i KunstTeatra. Ulaznice za predstavu (preporučena donacija 20kn) mogu se nabaviti radnim danom od 10 do 14 sati u P4 (dvorišni ulaz, 1. kat) ili na dan predstave sat vremena prije predstave.

U predstavi “Ti si prvi hrabar” autora Espija Tomičića na pozornicu izlaze dečki s kvarta. Koja je njihova motivacija da se pojavljuju kao likovi u dramskom tekstu? Kakvu ulogu ima kvart u odrastanju i zašto je muško prijateljstvo u adolescenciji tako važno? O svemu tome i drugim temama s autorom teksta, književnikom i dramaturgom Espijem Tomičićem razgovarao je Tim Hrvaćanin.

Tomičić je jedan od istaknutijih pripadnika nove generacije dramaturga. Dobitnik je treće nagrade “Marin Držić” za 2019. godinu za dramski tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej. Na Trećem programu Hrvatskog radija 2020. godine premijerno je izvedena njegova radiodrama “Ne zaboravi pokriti stopala”, a iste godine tekst “Your Love Is King” javno je izveden u sklopu projekta “Budućnost je ovdje” u Zagrebačkom kazalištu mladih te je objavljen u tiskanom izdanju u izdavaštvu Multimedijalnog instituta kao prvi dramski tekst u maminoj maloj biblioteci.

Radnja teksta “Ti si prvi hrabar” smještena je u zagrebački kvart Vrbik. U P4 – centru za mlade i nezavisnu kulturu prošle godine gostovala je predstava “Huligan” Kazališta Mala scena koja se bavi temom pripadnosti navijačkim skupinama i njihovim utjecajem na proces odrastanja. U “Ti si prvi hrabar” to se propituje kroz okvir pripadnosti nekom kvartu. Zašto je kvart tako važna odrednica u nečijem odrastanju? Što to kvart pruža, a ne pružaju obitelj, obrazovne ustanove ili sportska igrališta i tribine (a da to nije kriminal, nasilje i droga)?

U vlastitom mi je odrastanju pitanje “s kojeg si kvarta?” bila glavna odrednica unutar koje me se smještalo u neki socijalno-društveni kontekst ili unutar kojeg sam ja smještao ljude. U tom su mi se razdoblju kvart i njegova društvena i prostorna omeđenost činile kao jedini svijet koji postoji, a dan danas kad prolazim Vrbikom pomislim “ovdje sam proživio čitav neki svijet koji se nikad neće ponoviti”. Sad su mi te zgrade malene, klasne razlike su sve vidljivije u jednom prostoru, a ljudi se sve manje poznaju.

Iz moje perspektive, a i perspektive likova upravo je kvart uporište svega, započetost svih identiteta i mogućnosti. Kvart je ovdje i u toj dobi prostor u odnosu na koji postojimo i u odnosu na koji se mijenjamo. Unazad par godina kvart nudi i kazalište, tu mislim na Kunst, a to je za mene jako vrijedno i važno, razvijati scenu izvan centra grada i napraviti da je kazalište dostupno ljudima, da dečko s kvarta puši ispred kazališta i pomisli ući, a ne da je ono rezervirano samo za ciljan odlazak u pomno biranoj odjeći.

Zašto upravo Vrbik? Što je specifično za Vrbik kao kvart, a što je u Vrbiku univerzalno za sve kvartove? Možemo li i varaždinske kvartove prepoznati u tekstu?

Vratit ću se na  prethodno pitanje, kvart je sličan svim ustanovama i mjestima koje si naveo u prvom pitanju, osim što ima vlastitu hijerarhiju koja je jasna, teško promjenjiva i jer se vrednuju potpuno druge stvari. Dok nas u obrazovnim ustanovama i u sportu, ponekad jasnije, ponekad ne, uče kompetenciji, dobrom ponašanju i odgoju, kvart to sve isto čini, ali operira potpuno drugačije. Ono što je meni kvart u predstavi, a i u odrastanju predstavljao je svakako zajedništvo, solidarnost i razumijevanje.

U kvartu se jede kod onoga tko u tom trenutku ima za jesti, puše se cigarete onoga tko ih taj dan ima, a muke jedne osobe su muke cijele ekipe. Za mene je to jednostavno predivno i upravo me kvart naučio onome što me danas gura da se borim za pravdu i bolje društvo, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Ovdje naravno govorim o kvartu kakav je postojao kad sam ja odrastao, a Vrbik je tada bio kvart bez dućana, visoke klase i skupih automobila. Čini mi se da je u svakom gradu kvart prostor promjene i solidarnosti. U tekstu se može prepoznati osjećaj pripadnosti nekoj zajednici, kvartu, a osjećaj nije vezan samo uz Zagreb.

Ovo je također tekst o muškom prijateljstvu i zajedničkom odrastanju. Jesi li pisao o vlastitom iskustvu iz razdoblja adolescencije ili iz pozicije promatrača nekih likova iz svog djetinjstva i mlađih dana?

Polazio sam iz vlastita iskustva, ali i iskustva ljudi o kojima predstava je. Bilo mi je bitno uključiti zajednicu o kojoj govorim, navijače i kvartovske dečke, u stvaranje predstave. Pričao sam s dosta ljudi, čitao forume, a likovi su nastali po stvarnim likovima, mom bratu i njegova dva prijatelja, i njihova sam imena ostavio kakva jesu kao posvetu. Nisam sklon pisanju izdaleka o stvarima kojima se ne približim I čiju zajednicu nikako ne uključim pa je ovo bio moj način da se bavim ovom temom. Ono što mi je važno reći je da sam prije ovog procesa baš hejtao navijače i cijelu tu zajednicu, ali sam je kroz proces jako zavolio i, ono najbitnije, počeo razumijevati.

 

Osim što je u pitanju kvartovska priču o odrastanju, predstava radi i na određenoj metarazini. Imamo likove koji ne žele biti dio dramskog teksta, koji na pozornici završavaju slučajno te kojima se svjesnost o kazališnom procesu i izvedbi događa kroz trajanje same predstave. Zašto si se u pisanju teksta odlučio na ovaj meta-pristup?

Ovo se nekako veže na odgovor prije, ali je svakako i stvar odluke. Likovi o kojima sam pisao tekst zaista ne žele biti dio predstave, a i kroz samo pisanje sam shvatio da ne osjećam uvjerljivost u motivaciji lika da bude u tom tekstu i u toj predstavi pa sam se odlučio igrati s tim. Njihov milje iz kojeg dolaze u tekst, a onda i na samu scenu nije kazališni i zanimalo me iz koje pozicije bi baš oni stali na scenu i sudjelovali u procesu. Kroz taj proces sam se i sam vratio u trenutke kad nisam imao nikakve veze s kazalištem, a u koje sam otišao tek nakon punoljetnosti pa sam se pitao zašto sam tada kazalište vidio kao nešto meni tako daleko  i rezervirano za neke druge ljude, iz boljih obitelji, s više novaca ili drugačijeg odrastanja. To mi je bio najzanimljiviji dio pisanja prije samog početka rada na predstavi, shvatiti tko su ti likovi i zašto ovdje dolaze, a onda sve ostalo.

U predstavi igraju Pavle Matuško, Toma Medvešek i Bernard Tomić, a režirao ju je Ivan Penović, jedan od najcjenjenijih redatelja mlađe generacije. Jesi li i ti sudjelovao u radu na predstavi? Kako je izgledao proces rada? Kako su glumci donijeli na scenu dečke iz kvarta?

Tako je, radio sam na predstavi, proces je bio zabavan i zapravo sam dobio ono čemu sam se najviše nadao, živi tekst, tekst koji isklizuje, mijenja se i poništava. Dečki su pristupili tome tako da su prvo sebe donijeli na probu, a onda smo od njih stvarali likove po likovima u tekstu i to mi je bilo najvrjednije iskustvo. Osim toga, znao sam da stvari ne zvuče jednako kad su napisane i kad se igraju, a ovo iskustvo mi je bilo vrijedno i s te strane, nešto samo zvuči dobro u mojoj glavi i tu su onda bili oni kao glumci i redatelj koji su to razigrali i čemu su odredili ritam, a sjajni su u improvizacijama pa je tekst dobio tu vrstu obujma, kolektivnog stvaranja.

Moja je želja raditi tako da napišem tekst koji onda ljudi s kojima radim mijenjaju, štrihaju, dodaju, da su i oni autori toga što igraju ili režiraju. Ne sviđa mi se puko igranje teksta koji netko napiše, kazalište je za mene kolektivan proces i igra, tako da i rad na tekstu gledam kao početak te igre. Zapravo se zaista želim zahvaliti Kunstu na prilici i prostoru da pišem o čemu god želim, a onda i ekipi na divnom procesu. Da nam Kunst i nezavisna scena žive vječno!